su u nekom, sada mi se čini, prećutnom saglasju, koje se počesto i bučno prekidalo, dimnjičar Njunjo, limar Nino, obućar Pipo, brico, sajdžija, krojačica... Preko puta su bili gradonačelnik, admiral, doktor, arhitekta... A odozdo sa Škvera dopirali su takmičarski pokliči i zvižduci vaterpolista, plivača i navijača, odakle je mirisala riba i mahala nam jedra.
  Meni, malom ratniku, spremnom na pustolovine i vješto osvajanje nekih novih svijetova, džepovi su uvek bili puni nješpula, košćela, pinjula, datula, mendula, žižula... Ranim jutrom, nestrpljiv da ih skupim, žurio sam svom carstvu provlačeći se kroz džunglu palmi, divovskih rogača, lovorika, prijetećih kaktusa, visokih čempresa...
  Bilo je to vrijeme jednog carastva koje je prividno palo u zaborav, vrijeme koje izaziva nesvakodnevnu tugu za onim što je prošlo i, u isto vrijeme, tihu radost zbog svih stvari prosutih pod ovim suncem ."